Za sve vas koje možda zanima porijeklo mog prezimena Dacešin, ono je iz Ukrajine. Upravo ova činjenica bila je jedan od razloga zašto mi je putovanje u Kijev uvijek bilo posebno privlačno. Otac mi je objasnio da tamo imamo i neku familiju, ali smo pogubili kontakte sa njima. Godinama je put u Kijev nekako visio u vazduhu. Sa Bojanom iz Bratislave planirao sam neko putovanje tamo, ali od toga na kraju ništa nije bilo.
A onda je jedan kasni noćni skajp poziv i jeftin Wizz air let sve promjenio!
Kijev šta vidjeti?
Kada sumiram svoje putovanje u Kijev sa ove distance, svrstao bih ga u TOP 5 gradova koje sam ikada posjetio! Da li zbog moje donekle subjektivne privrženosti ovoj zemlji, činjenice da nisam toliko očekivao od njega ili zato što je zaista premoćan, u suštini nije ni bitno. Jedino relevatno je da me je raspametio kao malo koje mjesto do sada!
U XI vijeku Kijev je bio najveći grad Evrope, a tokom vladavine Jaroslava Mudrog u periodu od 1016. do 1054. godine, Kijev je bio centar kulture i vojne moći i čak pedeset puta veći od tadašnjeg Londona i deset puta veći od tadašnjeg Pariza.
E sad, pošto sam i mjesec dana nakon posjete Kijevu prilično oduševljen onim što sam tamo vidio, potrudiću se da vas u ovoj priči nagovorim da posjetite prijestonicu Ukrajine, malo pomognete njihov turizam i da vam pokažem zašto će i Kijev biti vaš TOP 5 grad kada ga posjetite. Ako vas smara čitanje i u gužvi ste, onda možete pogledati ovaj video. Tu nekako stane sve ono što dole piše. I to u svega 4 minute.
Crkve u Kijevu
A ako ste se ipak odlučili da se i dalje čitamo, te da vam ispričam neke zanimljivosti o Kijevu, za kraj sam vam ostavio jedan poklon. Ali nemojte to reći onima koji su samo pogledali video 🙂
Kijev je grad sa nekim od najljepših crkvi na svijetu. Nigdje kao ovdje nisam imao priliku da vidim toliko neobičnih i zanimljivih crkvi na malom prostoru. Prva koju smo vidjeli je manastir sv. Mihaela, izgrađen između 1108. i 1113. godine, a kasnije obnovljen tokom 17. vijeka.
Ali, tokom 1936. godine religija je bila otrov za sve u Sovjetskom savezu, te su odlučili da unište ovaj manastir, jer se govorilo da “nema istorijski značaj”.
Da, šta je 1000 godina istorije, zar ne?! Međutim, prije nego što će je uništiti, Sovjeti odlučiše da dio umjetnina premjeste u jednu galeriju u Moskvi, kako bi navodno sačuvali nešto, iako nema istorijskog značaja. Ono što su oni smatrali nebitnim, nacisti su smatrali jako bitnim, te su pokupili veliki dio umjetnina za vrijeme II svjetskog rata. Kasnije su te umjetnine preoteli Ameri, da bi na kraju svega bili vraćeni u Moskvu.
Na ovom mjestu, više od 60 godina nije bilo ništa, a onda su u maju 2000. godine vlasti Ukrajine odlučile da ponovo izgrade ovaj čuveni manastir, te je tako sv. Mihael ponovo oživio na isti način kao nekada, a njegove kupole danas su jedanOdmah preko puta ovog manastira, na suprotnom kraju široke i dugačke avenije, nalazi se crkva sv. Sofije, nazvana tako po mnogo čuvenijoj Aja Sofiji u Istanbulu. Ovo je lokalitet pod zaštitom UNESCO-a, a kada ga vidite skontaćete i zašto je tako.
Nekako, dok posmatram ovu crkvu, ne mogu da se otmem utisku koliko je neobična i posebna. Svaki detalj na njoj, mogao bih da posmatram satima. Sjedio sam na klupi koja se tu nalazi i uživao.
Nije loš pogled zar ne?!………….
Od dna pa do vrha. Pa onda ponovo. Svaki detalj. Gravure. Kupole. Do prije 10 minuta, manastir sv. Mihaela bio je najbolja stvar koju sam vidio u Kijevu, a već ima konkurenciju.
A tek unutra! Čitava unutrašnjost katedrale prekrivena je prekrasnim vizantijskim mozaicima i freskama, od kojih neki stoje tu još od 11. vijeka. Prva stvar koju vidite kada uđete je lik Djevice, a iznad nje u kupoli četiri anđela, svaki u odjeći druge boje – plava, zelena, žuta i crvena. Na zlatnoj podlozi. Moj otac, koji je inače slikar, složio bi se koliko su dobro tonirali boje. Tamuna mi spominje nešto o tim anđelima. Kaže, da su je dok je bila mala u Gruziji stalno vodili u crkvu gdje je slušala o ovim stvarima.
Za svaki detalj koji vidi, zna zašto je tu. Njegovo značenje. Poruku koju želi da prenese.
– A da predaješ vjeronauku nekada? Pitam je.
Ispred crkve, neki tip duge crne kose, sa razdjeljkom na glavi, pjeva ukrajinske narodne pesme i svira tamburoliki instrument banduru. Na momenat mi se učini da malo liči na Majkl Džeksona. Malo, možda.
Ubacujemo mu koju grivnju i započinjemo priču sa njim. Priča nam da već 13 godina svira ovdje. Nisu neke pare, ali u ovoj crkvi je krštena čitava njegova porodica. Mnogo mu znači ovo mjesto. Tu je krstio i svoje djete. Marta 2007. godine. Jaka kiša padala je tog dana, prisjeća se.
Slušam ga kako svira. Potpuno lagano, na način da bi mogao da uspava i malo djete, njegova bandura ispušta neobično umiljate zvukove.
Krećući dalje ka gradu, nailazimo na jednu uličnu instalaciju koja simbolizuje broj nestalih tokom protesta koji su ovdje desili 2014. godine. U tom trenutku, sva ona sreća koju sam osjećao do maloprije, splasnula je kada sam vidio ovu priču.
Sjećate se šta se dešavalo ovdje?
Revolucija u Ukrajini
Nakon narandžaste revolucije koja je obilježila Ukrajinu, revolucija od prije više od 3 godine bila je nešto manje narandžasta. Evromajdan, kako je kasnije dobio ime, bile su masovne demonstracije u Ukrajini, započete krajem oktobra 2013. godine iz razloga što je tadašnja vlada odbila potpisati sporazum o bližoj integraciji sa evropskom unijom. Protesti su se tokom tri mjeseca širili čitavom Ukrajinom, da bi svoj vrhunac dostigli 22.02.2014. smjenom predsjednika Viktora Janukoviča.
Kao vrhunac svega, usljedila je intervencija Rusije, kao i referendum za Krim, nakon čega je on priključen Rusiji.
Tokom ovih demonstracija, živote je izgubilo preko 100 ljudi, među kojima je 18 policajaca, gotovo 2.000 je bilo povrijeđeno, a za preko 700 ljudi se i dan danas traga. Kažu da su ih antimajdanovci oteli. Za niti jednog od njih se ni dan danas ne zna gdje je.
Uprkos svemu, Evromajdan predstavlja jedinstven čin, u kojem je jedan narod po prvi put žrtvovao ljudske živote za “evropsku ideju” i to na najbolji mogući način, odnosno mirnim protestima, koji su zbog snažnog režima tek kasnije postali nasilni.
Da li je vrijedilo?
Sa ovim informacijama u glavi, nekako ne mogu da se otmem tuzi koju trenutno osjećam prema ukrajinskom narodu. Možda se ovo sve moglo izbjeći i žao mi je zbog mnogih stvari kroz koje je ovaj napaćeni narod prošao. Zamišljam Kijev u to vrijeme. Zamišljam plač majki koje su izgubile sinove. Jauk koji se provlačio ulicama. Izgubljena lica koja su tražila svoje najbliže.
Gledam ga sad. Tako raskošan i kraljevski. Tako grandiozan. Tražimo na mapi gdje je Podol, jer kažu njega morate obići.
Podol je najstariji dio grada. Meni možda i najbolje mjesto u čitavom Kijevu. Mada, teško je odlučiti šta je najbolje. Dugi niz ulica popločanim kaldrmom, na kojim možete kupiti milion neobičnih drangulija, od babuški u obliku NBA igrača i životinja, toalet papira sa likom Putina, starih sovjetskih novčanica, ukrajinske tradicionale nošnje, pa do nacističih predmeta, ordena, te novčića i novčanica iz ovog vremena.
Tu nađoh i par kovanica iz Bosne. Po 20 i 50 pfeninga. Pitam lika što radi da mu dam još 10 tih u zamjenu za jednu po izboru.
-Ne ne, to vrijedi dosta. – kaže mi.
– Ali ovo je novac koji i sad koristimo. Vidi, dobićeš 10 ovih, za jednu drugu koju odaberem. Zar to nije dobar posao? – pitam ga.
– Ne mogu, ove moje vrijede više nego tvoje.
– Ali ovo kod mene su iste kovanice koje ti imaš. Vidiš?
Samo odmahuje glavom.
Smijem se i ubacujem mu nekoliko kovanica u posudu u kojoj se nalaze ostale.
– Evo. Nadam se da ću upotpuniti tvoju kolekciju!
Tokom vikenda, Podol je zatvoren za saobraćaj i čitav ovaj kraj postaje pješačka zona. Kafića više nego u Banjaluci, uličnih slikara više nego u pariskom Monmartru……….
Pročitajte više: http://www.riopricesaputovanja.com/v1/putovanje-u-kijev/#ixzz54X43nRTC